Poljička knežija kolijevka je plemića od plemena Miroslavića zvanih
Didići. Plemstvo Didićima dodijelili su hrvatski i bosanski vladari.

Za prve austrijske vladavine u Dalmaciji Governatore civile Raimond conte di Thurn –
Valsassina prihvatio je popis poljičkih plemića te obećao Poljičanima da će im
Austrija priznati plemstvo.2 Naime, dana 21. svibnja 1799. veliki knez Poljica
Matteo Mianovich – Mate Mianović uputio je molbu Vladi za Dalmaciju da se
navedenim obiteljima prizna stečeno pravo na plemstvo, koje im je dano za
zasluge i vjernost mletačkoj državi u obrani granica od Otomanskog Carstva.
Kao prilog molbi priložen je popis obitelji s naznačenim mjestom njihova
boravka. Tako je upisan Guerco – Jerko ili Jurko detto Manolovich – zvan
Manolović nastanjen u gradu Splitu.
Nakon pada Napoleona na vlast u Dalmaciji dolazi druga austrijska uprava, koja ne samo da nije održala dano obećanje već je godine 1821. strogo zabranila uporabu plemićkog naslova. Zabrana se nije odnosila samo na Poljičane već i na sve druge dalmatinske plemiće kojima austrijska heroldska komisija u Beču i Veneciji nije priznala plemstvo. Od ukupno 800 plemićkih i vlastelinskih obitelji samo je petnaestorici pravih Dalmatinaca, petnaestorici Talijana koji su se doselili u Dalmaciju te dvadesetorici Dubrovčana bilo priznato plemstvo. Zabranom od g.1821. pooštrenom zabranom g. 1825. dalmatinsko plemstvo bilo je prisiljeno, da javno zaboravi svoje plemstvo. Oni plemići, koji su sačuvali svoje povelje, grbove i listine, održali su jače sjećanje na svoje plemstvo, a oni koji nijesu imali vidljivih spomena svoga plemstva, po malo su gubili svijest, da su plemići. Tako je bilo i s poljičkim plemićima tim više, što su u većini bili seljaci i obrtnici. Premda su poljički plemići bili seljaci u svojim Poljicima, a u Splitu obrtnici, ipak su mnogi od njih za mletačkog vladanja dobili visoke časti i naslov mletačkog grofa. I Austrija je nekim poljičkim plemićima dala svoje plemstvo, viteštvo i barunstvo.
Obitelj Manolović ili Manola i Manoljević od Jurka pripadala je plemenu
Miroslavić.

Prema do sada poznatim povijesnim izvorima prezime Manola prvi put
se spominje u Splitu 1607., naime, u oporuci Mare Domjanović pokojnog
Nikole spominje se njezin barba Manola. Ivana udova Aleksandra Mora, sestra
Dominika Manole, spominje se 1609., a 1611. godine spominje se pokojna
Lucija Kuzmanić, majka parona Dominika7 U matičnim knjigama Splita
obitelj Manola stalno je prisutna od 31. srpnja 1622. godine, kad je upisano
krštenje Jakova, sina Dominika i Polonije Hrankove iz Rijeke. Paron Dominik
ujedno je i rodonačelnik obitelji Manola u Splitu.

(IZ SPLITSKE PROŠLOSTI H. Mladineo Mika: Obitelj Manola)