Pojmovnik

 

Hrvatska kruna

Iz povijesti nije poznato apsolutno ništa što se tiče krune kralja Tomislava, niti odakle je, niti kako je izgledala, niti kako je završila, a niti je li uopće postojala. No, za krunu Stjepana Držislava se zna da je došla iz Bizanta, od cara Bazilija II, kao priznanje za Držislavovu pomoć i savezništvo u sukobu protiv Bugara. Dmitar Zvonimir je okrunjen trećom krunom koja je donešena iz Rima. Tako je kralj Zvonimir, kao i mnogi drugi europski vladari, prihvaćanjem papinske političke doktrine, pružanjem jamstava crkvenim interesima u Hrvatskoj i obećanjem brige o vjerskom i obiteljskom životu, osigurao politički i obrambeni savez sa Svetom Stolicom, državnopravno priznanje Kraljevine Hrvatske (regnum Dalmatiae et Chroatiae) i njen stabilan međunarodni položaj.

Sve spomenute krune su izgubljene u mračnom periodu okupacije od strane Turaka i Venecije. No, nije isključena mogućnost da je jedna od tih kruna završila u Napulju poslije krunjenja Ladislava Anžuvinca, sina Karla Dračkog, 5. kolovoza 1403. godine u Zadru. Povijesno se ne zna kojom se krunom okrunio Ladislav.

Također, prema jednoj od priča, kad je Zvonimir dobio krunu iz Rima, staru Držislavovu krunu je poklonio papi. Ladislav Napuljski je pak Zvonimirovu krunu ponio sa sobom u Napulj te joj se od tada gubi svaki trag. Nakon godine 1409. nova kruna se više nije kovala, a stara se više ne spominje. Zabilježena je i priča da je hrvatska kruna bila u posjedu obitelji Frankopan te da se čuvala u Ozlju. No, nakon propale urote 1671. godine, svi gradovi u vlasništvu Frankopana su opljačkani, pa tako i Ozalj, a sama kruna je nestala.

Postoje dva sačuvana povijesna spomenika na staru hrvatsku krunu. Jedan je kameni reljef s likom hrvatskog kralja koji se nalazi na krstionici u nekadašnjem Jupiterovom hramu u Splitu. Taj je reljef nastao krajem 11. stoljeća, a pretpostavlja se da je iz solinske crkve Sv. Petra i Mojsija, crkve u kojoj je okrunjen Dmitar Zvonimir. Drugi spomenik je freska pronađena u crkvi Sv. Mihajla u Stonu. Velika sličnost s hrvatskom krunom može se primijetiti pri usporedbi s krunama Svetih Rimskih Careva Karla Ćelavog i Henrika III. I to svakako doprinosi činjenici da je položaj hrvatske države zasigurno bio unutar zapadnoeuropskog društvenog kruga.

Ulaskom u personalnu uniju s Ugarskom, vladari se krune ugarskom krunom u Stolnom Biogradu (Székesfehérvár) te hrvatskom krunom u Biogradu na Moru. Kako smo naveli, nije poznato kada i gdje je hrvatska kruna nestala, no u kasnijem se razdoblju kraljevi krune samo krunom sv. Stjepana za čije porijeklo postoje različite teorije. Sigurno je tek da se radi o kruni iz dva dijela koja su kasnije spojena. Križić na vrhu krune originalno nije bio nakrivljen, a u tom se položaju nalazi barem od 1790. godine za što postoje svjedočanstva.

 

Neki česti pojmovi:

Vitez je bilo ime za vojnika koji je slijedio plemića ili naslov za plemića koji je slijedio kralja u vojni pohod. John od Salisburyja ih u djelu „Politkrat“ iz 1159. godine naziva bellatores (ratnici). Izvorno se, dakle, taj naslov nije morao isključivo odnositi na plemića, iako je bilo vrlo uobičajeno da je upravo plemstvo nosilo tu titulu. Naime, vitez je bio profesionalni ratnik, a za opremanje jednog ratnika trebalo je dosta sredstava jer niti konj, oklop, mač ili koplje nisu bili financijski pristupačni baš svakome.

Barun je niža plemićka titula koja se pojavljuje u ranom srednjem vijeku. Ta riječ dolazi od starofrancuske riječi baron koja pak dolazi od starogermanske riječi baro. Označavala je slobodnog čovjeka, slobodnog viteza ili ratnika. Naslov baruna je izvorno značio da je nositelj vlasnik barunata, nasljednog feudalnog lena s kojim može slobodno raspolagati. U njemačkim krajevima ta je titula poznata u obliku Freiherr.

Vikont je titula iznad baruna, a ispod grofa. Naziv dolazi od srednjovjekovnog latinskog pojma vice comes, u mađarskom jeziku algróf ili várgróf. U Hrvatskoj je praktički nema izuzev u krajevima pod nekadašnjom mletačkom vlašću, dok se u Ugarskoj veže isključivo uz obitelj Köröskényi. Ženska titula glasi vikontesa.

Grof je možda i najpoznatija plemićka titula. Sam naziv je došao u hrvatski jezik iz njemačkog, dok se u međunarodnoj korespondenciji često spominje latinski izraz comes. Grofovi upravljaju grofovijama (commitates), često malo većim područjima s više mjesta, gradova, utvrda ili dvoraca. U njemačkim zemljama se ispred titule često stavljao i prefiks koji je označavao rang određenog grofa, npr. Landgraf, Markgraf (markiz), Burggraf itd…

Vojvoda je visoka plemićka titula, a najčešće je nose pripadnici kraljevske obitelji. U nekim zemljama kao Francuska, Portugal ili Španjolska se u obliku duc ili duque dodjeljuje kao najviši plemićka titula. I među Hrvatima zabilježen je naslov dux, no taj se naslov obično prevodi kao knez. U doba Jagelovića samo dvojica vojvoda nisu pripadala vladajućoj kraljevskoj obitelji, Ivaniš Korvin i Lovro Iločki. U Dubrovniku i Veneciji titula dux je označavala dužda.

Herceg je uvriježen prijevod latinske titule dux kojom se od vremena dinastije Arpadovića označavao kraljev namjesnik u hrvatskim zemljama. Ponekad je ban istovremeno bio i herceg. U pravilu se radilo o članu kraljevske obitelji, kraljevom sinu ili bratu, prvom koji je polagao pravo na prijestolje u slučaju kraljeve smrti. Vršio je sve kraljevske ovlasti, pa je tako mogao postaviti bana, sazivati sabor, dodjeljivati plemstvo, potvrditi privilegije, zapovijedati vojskom, suditi i kovati vlastiti novac. Sam izraz dolazi od germanskog heer (vojska) i zog (ziehen) (vući, kretati se), što bi dakle označavalo nekog tko ide u bitku, vojnog zapovjednika, vojvodu.

Ban je naziv za visokog državnog dužnosnika u Hrvatskoj, a kasnije i u Bosni. U vrijeme narodne dinastije, ban je bio nešto kao potkralj, odnosno načelnik pojedinih područja unutar države. Prvi poznati hrvatski ban je Pribina, ban Gacke, Krbave i Like u 10. stoljeću. Tadašnji kralj Miroslav mu je želio ograničiti banska prava, pa Pribina podiže pobunu kojom svrgava Miroslava i na tron dovodi Mihajla Krešimira II. U vrijeme personalne unije s Ugarskom, ban je hercegov zamjenik. Od 13. stoljeća pojavljuju se po dva bana, jedan za Hrvatsku i Dalmaciju, te drugi za Slavoniju. U pravilu banska čast nije nasljedna, iako su Šubići Bribirski obnašali nasljednu bansku čast u razdoblju od 1293.-1322. godine. Od 1476. godine banska čast je ponovo sjedinjena u jednoj osobi. U vrijeme Habsburgovaca je dio hrvatskog teritorija (Vojna granica) izuzet iz banske jurisdikcije i podvrgnut neposrednoj austrijskoj vojnoj upravi. Pretpostavlja se da sam izraz ban potječe od imena avarskog kagana Bajana. U usporedbi s modernom terminologijom, bana bi se moglo usporediti eventualno s današnjim premijerom.

Hrvatski Sabor je jedna od najstarijih institucija hrvatske državnosti. No ipak, iz vremena ranog srednjeg vijeka nema sačuvanih vrela koja bi pouzdano mogla potvrditi njegovo postojanje. Tek jedan franački izvor iz 821. godine koji spominje da Borninog nećaka Vladislava za kneza Dalmacije i Liburnije „bira narod“, a izbor potvrđuje car Ludovik Pobožni. Prvi poznati sabor održan je u Zagrebu 19. travnja 1273., no kako je njegov službeni naziv bio Congregatio tocius Sclavonie generalis, bilo bi ispravnije govoriti o slavonskom saboru. Prvi „pravi“ hrvatski sabor održan je oko 1350. godine kod sela Podbrižane južno od Benkovca. Od godine 1558. oba sabora zasjedaju isključivo zajedno, a od 1681. godine puni naziv institucije je Congregatio Regnorum Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (Sabor Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije), a taj se naziv zadržao sve do 1918. godine.

Hrvatsko kraljevsko vijeće osnovala je kraljica Marija Terezija 1767. godine, kao prvu ustanovu izvršne kraljevske vlasti na području banske Hrvatske. Sjedište mu je bilo u Varaždinu, a nakon velikog požara 1776. godine seli se u Zagreb. Na čelu Vijeća je bio ban, a uz njega 5 članova (consiliarii) koje je imenovala kraljica: jedan iz staleža višeg plemstva (prelata), jedan iz staleža velikaša i tri od plemstva. U sastav vijeća, bez prava glasa, ulazili su i dva tajnika (secretarii), registrator (registrator et expeditor) koji je čuvao pečat Vijeća i brinuo se za slanje spisa, zapisničar sjednica (protocollista) i blagajnik (rationum exactor). Hrvatsko kraljevsko vijeće ukinuto je 1779. godine, a sve njegove ovlasti prenijete su na Ugarsko namjesničko vijeće kojega je član bio samo hrvatski ban i to bez prava glasa. Hrvatska je tako prvi puta u svojoj povijesti i službeno potpala pod ugarsku vladu, a tako je ostalo sve do 1848. godine.

Dvorske titule se spominju u Povelji Petra Krešimira IV iz 1067./1068. godine. U njoj su kao svjedoci kraljeve darovnice navedeni tepčija, djed, posteljnik, dvorski kapelan, volar, štitonoša, vinotoč, vratar i ubrusar. U literaturi se spominju još i satnik, dekan (samostanski đakon), rizar, dvornik, psar, sokolar, graščik (čuvar zamka) itd. Najmanje poznati i razumljivi su svakako tepčija i djed. Tepčija (tepči, tepac) je visoki dvorski dostojanstvenik koji se spominje u Hrvatskoj 11. stoljeća i srednjovjekovnoj Bosni u 14. i 15. stoljeću. Imao je funkciju vladareva pomoćnika pri suđenjima, sudjelovao je u poslovima oko raspodjele zemljišta i odgajanju mladića za dvorske paževe. Prema nekim mišljenjima njegova je služba istovjetna službi dvorskog župana, odnosno predstojnika dvora. Samo porijeklo naziva nije razjašnjeno, no pretpostavlja se da je preuzeta iz bizantske terminologije. Djed (dad) je najistaknutiji predstavnik dvorjana koji su pratili hrvatske kneževe i kraljeve. Da bi se više istaknuo njegov položaj katkada je zabilježen kao djed Hrvata (dad Chroatorum).

Heraldika je nauka o grbovima, grboslovlje. Grbovi su prije svega bili simboli prema kojima su se nepismeni vojnici mogli lakše prepoznavati u metežu bitaka. Kasnije je grb sastavni dio naslijeđa svake plemićke obitelji. Do 13. stoljeća grbovi su se sastojali samo od štitova, a od druge polovine 13. st. se iznad štita počelo stavljati kacigu i kratki plašt. Osnovno pravilo heraldike jest da je svaki grb jedinstven, a simboli i boje koriste se isključivo na temelju strogo određenih heraldičkih pravila.

 

 

12 starohrvatskih plemena:

Tradicionalno se njihov prvi spomen nalazi u Pacti conventi koja je sačuvana samo u prijepisima. Prvi pouzdani spomen 12 plemena nalazi se u ispravi koju je oko 1350. godine potvrdio Hrvatski Sabor sazvan u Podgrađu kod Benkovca.

Čudomirići još u 15. stoljeću žive u Lici, a posljednji puta se spominju 1509. godine.

Gusići ili prema nekim izvorima Gušići posjedovali su velik dio Like sa sjedištem u Udbini. Jedna su od obitelji čiji potomci žive i danas. Njihovi ogranci su poznati pod imenima Kurjakovići, Izačići i Krčelići.

Jamometići su u 14. stoljeću naseljeni u Krbavi i Pounju.

Kačići se u 12. stoljeću spominju kao vlasnici Omiša i pripadajućih područja. Za njih se spominje da su potomci Neretljana. U svakom slučaju, naseljavaju područja između rijeka Zrmanje i Krke. Ogranci Kačića nazivaju se Jurčevići, Pekići, Viskići, Andrijaševići, Bartulovići, Stipići, Alesići i Miošići. Potomci glavne grane, kao i ogranaka, postoje još i danas.

Karinjani su pleme koje je odvjetak plemena Lapčana. Nastaju u 11. stoljeću kada je kralj Zvonimir darovao Viniši Lapčanu grad Karin kao miraz za kćer Klaudiju. Osim u Karinu, imali su posjede na području Krbave i Pounja. Posljednji put se spominju 1510. godine na području Cetina.

Kukari su prema legendi porijeklom od Klukasa, a središte im je bilo na području Skradina. Posljednji spomen Kukara potječe iz 1581. godine s otoka Paga.

Lasničići (Lačnići ili Lisničići) se prvi puta spominju početkom 13. stoljeća na području Biograda. Kasnije se spominju i u Gackoj, Raštanima i Bičini kraj Zadra. Posljednji put se u zadarskoj okolici spominju 1448. godine.

Mogorovići se spominju u Biogradu i zaleđu Zadra odakle se, uslijed provale „Tatara“ (zapravo Mongola) sele na područje Like. Tu se dijele na dvije grane, Tolimiroviće i Disislaviće. U 15. i 16. stoljeću dijele sa na još petnaestak grana od kojih su najpoznatije Berislavići, Novakovići, Draškovići, Hlapčići i Utišenići. Prema Ivanu pl. Bojničiću, jedno su od 3 starohrvatskih plemena za koje se zna da su imali grb još u najranijem razdoblju hrvatske povijesti (osim njih zna se za Lapčane i Gusiće).

Polečići (Poletčići) su naseljavali područje Miljače u Lici. Često ih se dovodi u vezu s mjestom Poličnik pored Zadra, a spominje se i da su sjedište imali u području Tršćana.

Svačići su možda i najkontroverznije ime od svih starohrvatskih plemena, s obzirom da nije potpuno jasno kako su se uopće zvali. Razni izvori spominju i Svačiće i Snačiće, ali s obzirom da se radi o stranim izvorima njihovo ime bi moglo glasiti i Snašić ili Značić. U svakom slučaju naseljavaju područje dalmatinske Zagore. Njihov kasniji odvjetak su Nelipići.

Šubići su naseljavali područje Ravnih kotara i Bukovice zapadno od rijeke Krke. Sjedište im je bilo u Bribiru. U glavnoj grani su izumrli, no u 14. i 15. stoljeću navode se njihovi ogranci: Slavogostići, Ugrinići, Stipanići, Miserići, Markovići, Stojšići, Banići, Nikolići, Obradići i Krivačići. Svakako najpoznatija hrvatska obitelj koja je dala niz hrvatskih i bosanskih banova. Od svih ogranaka najznačajniji je onaj u posjedu utvrde Zrin, po kojoj uzimaju ime Zrinski.

Tugomirići su se, prema legendi, doselili iz ondašnje Bijele Hrvatske. Ime se povezuje s imenom Tuge, jedne od legendarnih hrvatskih vođa seobe. Prvobitno su naselili područje južnog Velebita, pa sve do Zrmanje, a sa središtem u Karlobagu. Te im krajeve oduzima Pavao Bribirski sredinom 13. stoljeća, pa se sele u dva smjera, dio na otok Krk, a drugi dio u zadarsko zaleđe i Liku. Pretpostavlja se da su njihovi potomci Surotvići, Mijanovići (Mihanovići), Babići, Sučići, a među Tugomirićima se navodi i prezime Žic s Krka.

 

 

Prema djelu “Historia salonitana maior” Tome Arhiđakona, na Zvonimirovom grobu nalazili su se sljedeći stihovi:

TKO ĆE MOĆI SUZDRŽATI NAROD, DA NE UZDIŠE,

KADA BUDE GLEDAO OVAJ GROB, DOISTA VRIJEDAN OPLAKIVANJA?

JER U OVOJ TAMI POČIVA SVIJETLA ZVIJEZDA

UZVIŠENA PODRIJETLA. KAKO LI SE ČUDNO TRNE!

JER NJEZINA SE DIVLJAČKA SMRT MOŽE S PROKLINJANJEM TUMAČITI

CRNIM ZLOČINIMA OPAKOGA NARODA

BIJESNI POPUSTIŠE DO KRAJNOSTI SRCU

I NAJTEŽIM UMORSTVOM POGUBIŠE KRALJA

KREPKE SNAGE, RUKOM MOĆNOGA,

POBOŽNOGA ZVONIMIRA, BESKRAJNO POŠTENOGA,

KOJI JE BIO NJIHOV ŠTIT PROTIV DUŠMANIMA,

NAVIKAO DA SATIRE NEPRIJATELJSKA VRATA,

OPLAKUJTE, PRVACI, VEĆ JEDNOM GLAVARA ČASTI,

STARCI I MLADIĆI HRVATSKE ZEMLJE,

JER ŠTO BIJAŠE PRVA SVEČANOST KRALJEVSTVA

I UJEDNO ČAST I SLAVA, SADA JE PROPALO.

 

Prisega kralja Zvonimira:

Dana 08. listopada 1076. Godine u crkvi Sv. Petra i Mojsija u Solinu, u prisutnosti papinskog legata Gebizona, knez Dmitar Zvonimir položio je u ruke legata prisegu o vjernosti Svetoj Stolici, te je uzvišen titulom kralja Hrvatske i Dalmacije. Dva latinska prijepisa nalaze se u Vatikanskoj knjižnici.

„U ime svetog i nedjeljivog Trojstva. Godine Gospodnjeg utjelovljenja MLXXVI, indikcije XIV. mjeseca listopada.

Ja Demetrije, koji i Zvonimir se nazivam, Božjom milošću knez Hrvatske i Dalmacije. U salonitanskoj crkvi Sv. Petra, zajednički i složno izabran od čitavog svećenstva i naroda Hrvatskog i Dalmatinskoga kraljevstva, uveden i k tomu postavljen kralj, od tebe gospodine Gebizone, od vlasti apostolske stolice izabran poslanik gospodina našeg pape Grgura, vladat ću pomoću zastave, mača, žezla i krune. Tebi (Gebizone) se zavjetujem, obećavam i obričem da ću stalno ispunjavati sve što mi njegova časna svetost naloži. Dakako, i u svemu i po svemu prema apostolskoj stolici ću čuvati vjernost; i što god su u ovom kraljevstvu, toliko apostolska stolica koliko i njezini poslanici odredili ili će odrediti, to ću nepromjenjivo čuvati. Pravdu ću poštovat, crkve ću braniti; pokazat ću prvine, desetine i sve ono što crkvenim upraviteljima pripada. Brinut ću za živote biskupa, svećenika, đakona i podđakona da pobožno i pravilno žive. Zaštićivat ću siromahe, udovice i siročad. Rodbinske nedopuštene veze razvrgavat ću. Ozakonit ću vjenčanje s prstenom, svećeničkim blagoslovom i ustanovljeni brak neću dopustiti da se razvrgne. Prigovarat ću prodaji ljudi i u svemu pače pravedno tvrdo držati, sukladno božjoj pomoći pravedan ću se pokazat. Posavjetovavši se sa svim mojim prvacima, 200, također bizantskih (zlatnika), bit će darovano sv. Petru svake godine posebice na uskrsnuće Gospodnje, utvrđujem ispuniti zavjet za prepušteno mi kraljevstvo. Naređujem, isto, i neka poslije mene nastave po ovome odlučenom i utvrđenom vladari koji će vladati.

Darujem, povrh toga, ustupam i to potvrđujem apostolskoj stolici samostan svetoga Grgura čije je Vrana ime, sa svim svojim blagom, dakako, sa srebrnom kutijom sadržavajući svetih tjelesnih ostataka istog blaženog Grgura, s dva križa, s kaležom i pliticom, s dvije zlatne krune dragim kamenjem ukrašene, s evanđeljem od srebrnog tkanja, sa svim svojim pokretnim i nepokretnim imanjima. Neka poslanicima sv. Petra uvijek bude postavljen kao gostinjac i u svem u službi njihovoj, ovo ipak stavljam vječno, da nipošto da se dade druga vlast, nego cijelo vrijeme vlasništvo sv. Petra koje ću im obraniti ja i moji nasljednici i k tomu sa svim ljudima slobodan i siguran. Čiji, pak nepromišljeni drzoviti pothvat bude otuđio od predslovljenog samostanskog blaga, čuti će ondašnjeg sudca (Boga svemogućeg) strašan glas, kako su đavo sa svojim anđelima čuli.

Osim toga kako kraljevati kao Bogu služiti, blaženom Petru i gospodinu našem papi Grguru i njegovim nasljednicima na apostolskoj stolici, u tvoje ruke (Gebizone) sastavljam i sklapanje vjernosti potvrđujem prisegom: ja, kažem, Demetrije koji i Zvonimir, po milosti božjoj i darom apostolske stolice kralj, bit ću u vrijeme od prije unaprijed vjeran sv. Petru i svom gospodinu papi Grguru i njegovim zakonito izabranim nasljednicima. Neću pomagati ni savjetom ni djelom koji budu radili na tome da se papa, njegovi budući nasljednici ili poslanici ubiju, rane ili zatvore. I nikome neću svjesno odati na njihovu štetu namjere koje mi povjere. A kraljevstvo koje mi ti svojom rukom predaješ gospodine Gebizone, vjerno ću zadržati i neću kakvom dosjetljivošću izvući apostolskoj stolici one svojine pravo. Gospodin moj papa Grgur i njegovi nasljednici i poslanici dođu li u moju državu, s poštovanjem ću ih primiti, časno s njima postupati i ispratiti ih. I odakle god me pozovu, iskreno ću im, kako budem mogao, biti na službi.“

 

Trpimirova darovnica:

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Za vladanja u Italiji vrlo pobožnoga franačkoga kralja Lotara, indikcije petnaeste, četvrtoga dana ožujka.
Dok umom shvaćamo i vjerom spoznajemo kako sve ono stoje od početka svijeta tijekom vremena nastalo jedno za drugim postaje i nestaje, tjelesnim osjetilima ne možemo ništa drugo vidjeti i čuti, nego ono što nam se pokaže ili pročita. Zato ja, iako grešnik, Trpimir, knez Hrvata, potpomognut milošću Božjom, nestalan o posljednjem danu i o času kojeg čovjek ne zna, vrlo zabrinut za spas svoje duše, po zajedničkom savjetu svih svojih župana, sagradih samostan i u njega dovedoh čete braće. Na njihove usrdne molbe i da nas njihova česta molitva oslobodi pred Bogom od grijeha, pristao sam pribaviti još neke potrepštine za crkvu toga samostana. Kad ne bijaše dovoljno srebra upravo za izradu vaza, prepustio nam je Petar, nadbiskup solinske Crkve i dragi kum, jedanaest srebrnih libara. Stoga smo mu kazali: “Vesela vam srca dajemo sve i ništa nećemo odbiti vašoj ljubeznosti”. Na to on odgovori: “Gospodine i kume, hoću ponajprije, neka vaša prejasnost ispravom potvrdi da vazda ostane vlasništvo spomenute svete solinske Crkve sve ono što sam kupio ili stoje nekretnina i pokretnina darovano svetoj majci Crkvi i to u Lažanima i na Tugarima, sa ancilama Stjepušom, Gojkom, Gortanom. A zatim usrdno molimo da za rečenu majku Crkvu, metropolu sve do obale Dunava i po skoro svem kraljevstvu Hrvata, a za spas duše vaše, vaših pređa i vjernih i za prepušteno spomenuto srebro, dadete crkvi blaženoga Jurja na mjestu zvanom Putalj sve što ima, uprav serve i ancile, stoje očito ta crkva dobila za posvete u vrijeme kneza Mislava od toga spomenutoga kneza, i vi učvrstite darovnicu na sličan način ispravom o povlasticama”. Tako, ne samo pristavši na predloženo, obećasmo, nego i da sve to uzmogne pravno ostati, naredismo izradu isprave o ovoj našoj odluci. I to tako da već rečena sveta Crkva, nesmetana ni od koga, sve kupljeno unutar naših granica u spomenutim mjestima ima vječnim darovanjem. Napokon, zdušno darujemo prije spomenutoj crkvi od kraljevskoga područja s istočne i zapadne strane, od litica brda do mora, s obiju strana međe označene kamenom i željezom, a u tim međama područje nikom ne pripada. I predajući ovo na korist svete solinske Crkve potvrđujemo spomenutoj crkvi svakogodišnje davanje desetine od svega uroda zemlje našega dvora zvanoga Klis, koje je desetine počeo davati naš predšasnik Mislav.
Ako bi se tko usudio od gore spomenutoga, što smo po Gospodnjem nadahnuću, ražareni ljubavlju svetih, u duhu odanosti pristali i dopuštamo neka ubuduće ostane netaknuto i stalno Crkvi svetih mučenika Dujma, Stasa, Kuzme i Damjana, otrgnuti ili oteti ili se suprotiviti silom, neka je sapet nerazješivim okovom prokletstva, srdžbom Gospodina Spasitelja i svih svetih, uz to prokletstvom tri stotine i osamnaest otaca do sudnjega dana, neka je Božjom kaznom odijeljen i udaljen od roda i doma, žene i djece, koji lakoumno promisli oduzeti naš dar učinjen svetoj majci Crkvi. Isto tako neka tadašnji pobožni vladari uskrate milost kad bude parnica svetih namjesnika s onim koji čini nedjelo zaborava umrlih i trne svjetlo njihovih duša, a na posljednjem danu velikoga suda s đavlom i njegovim sramotnim anđelima i Judom Iškariotskim, Kristovim izdajicom, neka bude nagrađen u paklenoj dubini gdje se vatra ne trne i crv opakih ne ugiba.
Učinjeno u mjestu zvanom Bijaći, u gorespomenuto vrijeme i osnaženo posvjedočenjem, općim pristankom i voljom svjedoka.
Znak svojom rukom koji gore: Trpimir, knez darovatelj ovoga i izdavač. Znak rukom Komičaj, župan, svjedok. Znak rukom Precilja, župan, svjedok. Znak rukom Nemistl, župan svjedok. Znak rukom Zašata, župan, svjedok. Znak rukom Ljudevit, župan, svjedok. Znak rukom Ozamil sa bratom. Znak rukom Njeguča, komoraik, svjedok. Znak rukom Žulj, svjedok. Znak rukom Potehan, svjedok. Znak rukom Žutomistl, svjedok. Znak rukom Damnana, svjedok. Znak rukom Dominik, svećenik, kapelan, svjedok. Znak rukom Ciprijan, svećenik, kapelan, svjedok. Ja, Martin, svećenik, kapelan, na naredbu svoga gospodara, spomenutoga kneza, zamoljen napisah i svojeručno završih, stavih znak rukom. Ovo su imena na Mosoru, što pripadaju svetoj majci Crkvi blaženoga Dujma, a njihova su imena najprije: Gorento, Posteljac, Nasečaj, Domačaj, Ilena, Trubača, svi ovi sa svojim ženama. Ostalih pak sedam,
imena su: Ljutomir, Strohemil, Nedomisl, Tešina, Ljutečaj, Čustac.“

 

Radovanova darovnica je zapravo potvrda darovnice samostanu sv. Krševana u Zadru iz 1070. godine (prijevod s latinskog Luka Vukušić):

„Godine od utjelovljenja gospodnjega 1070, devete indikcije, za kraljevanja uzvišenoga Romana trećeg, u vrijeme Krešimira, kralja Hrvatske i Dalmacije. Ja, Radovan, unuk Lilikov, predajem blaženom mučeniku Krševanu, u prisutnosti Petra, opata istog samostana, sav svoj posjed, koji je imao moj prijerečeni djed na mjestu zvanom Suhovara. Taj se posjed određuje ovim jasnim biljezima: od jezera, sa sjeverne strane pruža se ravno na sjever do potoka, i od tog mjesta na jug do međa založne zemlje Dubija s pripadajućim pašnjacima. Ali, budući da mi se protivio Vekemir, župan Luke, s tepčijom Boleslavom i budući da je ovom daru, kojeg sam s poštovanjem prema Bogu, za spas duša svojih predaka, dao svetom mučeniku, proturiječio i prijetio da će ga poništiti govoreći da je tu zemlju njemu ustupio prijerečeni kralj; dakle, zbog tog sam se traženja zadovoljštine na Uskrs potrudio pristupiti prijerečenom kralju kod kojega je bilo veliko mnoštvo hrvatskih i dalmatinskih plemića. Tada sam pred svima dovoljno pažljivo svojeg gospodina kralja upitao je li onu moju baštinu ustupio onim županima. On je pred svima odgovorio da to nije nipošto učinio, te mi se smilovao i udijelio mi svojeg legata zvanog Apricije, sokolara koji mi je, pouzdajući se u kraljevski ugled, i vratio moju zemlju, braneći je od onih, i javno, pred susjedima na prijerečenom mjestu, to jest u samostanu svetog mučenika Krševana, potvrdio moje darovanje i učvrstio ga zaštitom vlastita pečata. To je učinjeno na poticaj božanskog milosrđa. Naime, prijerečeni Apricije je zajedno sa mnom došao na prijerečeno mjesto, dakako Suhovaru, i, pred svima koji ondje stanuju i pred potpisanim svjedocima koji su došli, onima koji bez prava traže zemlju, zabranio da ju traže i, kao što sam ju darovao Božjoj kući, zajedno ju je sa mnom po kraljevoj odredbi drugi put predao i potvrdio. Stoga ja, prijerečeni Radovan, domogavši se kraljevske pravde, molim i zaklinjem sve Kristu vjerne po Ocu, i po njegovom sinu Isusu Kristu, i po Duhu Svetomu koji izlazi od obojice, da sve ovo nepovredivo čuvaju. A ako bi tko, zaveden kakvom god pohlepom, kakvim god sredstvom ikad ovaj moj dar pokušao otuđiti od Božje kuće, neka ga stigne bijes višnjeg Boga, i neka dijeli sudbinu onih koji su gospodinu Bogu rekli: „Odstupi od nas!“, i neka ne uskrsne da bude suđen, nego da bude vječno kažnjen. Ovom darovanju i činu bili su prisutni ovi svjedoci: ninski župan Desinna, svjedok, Cerminicus Breberscico svjedok, Vocinna, Zatinscico svjedok, Dalizo, Poliscico svjedok, Kuzma, Luscico svjedok, Mutimir, Sidrascico svjedok, satnik Saracin, svjedok, Jakobico, Castrobriscico, svjedok, tepčija Bolano, svjedok, dat Ivan, svjedok, kapelan Ivan, svjedok, postelnik Budicio, svjedok, Desimir, sin Smulijev, svjedok, psar Tolimir, svjedok, dvornik Vitomir. Svi su ovi svjedoci bili pred kraljem. A u Suhovari: graščik Tribigoi, Kroatin, Zelodrag, Dragouit, Dobrogoi, Negovan.
Ja, Anastazije, hrvatski biskup i kancelar kraljevskog dvora, na molbu prijerečenog Radovana, a po nalogu mojeg gospodina kralja, napisao sam i potvrdio ovu listinu o darivanju, u gradu Ninu. Sretno!“