This page was exported from Red Hrvatske Krune [ http://www.rhk.hr/red-hrvatske-krune-7 ]
Export date: Tue Aug 20 0:10:42 2019 / +0000 GMT

Povjesnica



 

ostaci crkve sv. Petra i Mojsija u Solinu_krunidbena crkva

ostaci krunidbene crkve sv. Petra i Mojsija u Solinu

Iako se plemstvo dovodi u vezu isključivo s feudalnim društvenim uređenjem, ipak se nasljedno obiteljsko pravo na određene titule pojavljuje još duboko u robovlasničkom društvu. Za naša područja najznačajnije je spomenuti društveno uređenje starog Rima gdje je još u doba republike dobro poznat veliki broj patricijskih obitelji koje su ostvarivale svoja prava na upravu nasuprot puku koji takvo pravo nije mogao ostvariti. Možda svi i nisu u potpunosti upoznati s intrigama rimskih Julijevaca, Valerijevaca, Livijevaca ili Klaudijevaca, ali u svakom slučaju živimo na području gdje su te intrige imale važan društveno-politički utjecaj.

najstariji grb Hrvatske

najstariji grb Hrvatske

Plemstvo označava poseban društveni sloj, koji je bio i povlašteni sloj sve do ukidanja kmetstva. Plemstvo se moglo steći na temelju vrhunskih vojnih sposobnosti, ekonomske nadmoći ili se pak moglo dobiti od vladara kao nagradu za kakve posebne zasluge.

Povjesničari se danas uglavnom slažu da je srednjovjekovno europsko plemstvo proizašlo iz spajanja starih rimskih patricija i plemenske aristokracije naroda koji su naseljavali europsko okruženje Rimskog carstva. Plemenski vođe su uobičajeno bili vojskovođe, pa su uspješno dolazili do priličnih bogatstava pljačkajući ili namećući svoju vlast pokorenima. Najbogatiji pripadnici plemena su praktičnom primjenom robnih i novčanih sredstava mogli doći do prestižnih religijskih i administrativnih pozicija što im je omogućavalo da sebi i pripadnicima svojih obitelji priskrbe političku moć u bliskim odnosima s vladarima. Vladari su nužno trebali takve bogate pripadnike pojedinih plemena kako bi učvrstili svoju vlast, spriječili moguće pobune i na kraju krajeva trebalo im je iskustvo i pomoć u upravljanju državom. S druge strane plemstvo je trebalo vladare koji su im omogućavali da zadrže privilegije, bogatstvo i moć.

bojnicic grb

naslovnica knjige Ivana pl. Bojničića

Plemstvo se u Hrvatskoj spominje još od doba stare hrvatske države. Ono se razvilo pod utjecajem zapadnoeuropske kulture i tada prisutnog društvenog uređenja. Staro se plemstvo, hrvatsko rodovsko praplemstvo, počelo već u doba hrvatskih narodnih vladara pretvarati u čisto narodno plemstvo, a u sve jačoj vezi sa srednjom i zapadnom Europom pomalo je nestajalo takvog narodnog plemstva koje se postupno pretvara u novo, feudalno plemstvo. Feudalno plemstvo nastaje na temelju darovnica kraljeva i velikaša, ali je vremenom mogućnost dodjeljivanja plemstva omogućena isključivo vladarskim osobama, kraljevima i carevima. Plemstvo se u početku moglo steći isključivo dobivanjem raspoloživih dobara, a kad kraljevi više nisu imali dovoljno posjeda, plemstvo se moglo steći dodjelom grbovnice ili plemićkog lista. Takav se način stjecanja plemićkog statusa i titula održao sve do danas.

hrvatski vladar

prikaz hrvatskog vladara s krstionice iz 11. st. koja se čuva u Jupiterovom hramu u Splitu

Kad su Hrvati osnovali svoju državu, zadržali su staru rodovsku podjelu na plemena, sastavljenih od bratstava vezanih krvnim srodstvom, a bratstva su se dalje dijelila na rodove. Teritorij na kojemu je živjelo pleme nazivalo se župa, na čelu koje je bio župan. Župan je obično bio biran iz najuglednijeg i najjačeg bratstva.

Nestankom hrvatske narodne dinastije, godine 1102. na vlast dolaze ugarski Arpadovići te tako počinje novo razdoblje feudalnog plemstva. Iako i dalje prevladava staro rodovsko plemstvo, plemićke se titule dodjeljuju isključivo darovnicama. Takve su darovnice mogli dodijeliti i moćni hrvatski velikaši, a na području Bosne i bosanski banovi. Zanimljivo je da Mlečani nisu dijelili plemićke statuse, već su tek rijetko pojedinačno priznavali već stečeno plemstvo i titule. Venecija u širem obimu priznaje zatečenu situaciju tek u prvoj polovici 15. stoljeća, kada je prihvatila sve lokalne statute i povlastice dodijeljene od drugih, ne-Mletačkih vladara. Plemićima doseljenim iz Hrvatske i Bosne na područja dalmatinskih gradova nije priznavano plemstvo već su smatrani običnim građanima. Tek nakon proglašenja feudalnog zakona 1634. godine Venecija je podijelila nešto plemstva i to uglavnom onima koji su već bili plemići. Također, uobičajeno je da se plemstvo dobivalo od strane vladara, kralja ili cara, a kako je Venecija bila republika, svaka plemićka titula dodijeljena od strane Mletaka je u svojoj osnovi vrlo upitna.

bascanska ploca sv. Lucija Jurandvor

replika Baščanske ploče u crkvi sv. Lucije u Jurandvoru na otoku Krku gdje je i pronađena

Dubrovačka vlastela se od osnutka grada izvorno sastojala od 78 plemićkih obitelji. Taj se broj kroz povijest smanjivao, tako da je u 17. stoljeću spao na samo 24 plemićke obitelji. Tek nakon velikog potresa 1667. godine, u krug plemstva je primljeno nekoliko novih obitelji, i to iz redova bogatih pučana. Te nove obitelji se vrlo teško ili gotovo nikako nisu mogle izboriti za ravnopravni status sa starom vlastelom. Neke preživjele patricijske obitelji Dubrovačke republike su Božidarevići, Bunići, Getaldići, Gučetići, Džamanjići i Sarake. Kao i u slučaju Venecije, u Dubrovniku bi se prije moglo govoriti o patricijskim obiteljima nego o istinskom plemstvu.

Naslovi se počinju dijeliti tek od 16. stoljeća. Iako najveći broj hrvatskih plemića nije imao nikakvu posebnu titulu, neke obitelji imale su i nasljedne naslove. Tako su pripadnici starog plemstva, ali i nekih posebno uglednih obitelji, nosili naslov kneza. To je vjerojatno najstariji plemićki naslov u Hrvata. U doba rane Hrvatske države, taj je naslov označavao hrvatskog vladara, a nije u potpunosti jasno da li taj izraz dolazi od germanskog "koning" ili se radi o slavenskoj riječi koja je ušla u germanske jezike. Stoga je moguće da je to bio i naziv za hrvatskog kralja, prije nego je izraz kralj uveden u tradicionalni jezik. Izraz „kralj“ dolazi od imena Karla Velikog, jednog od najznačajnijih vladara svih vremena, a posebno važnog za razvoj zapadnoeuropske uljudbe i kulture. Slično i izraz „car“ zapravo dolazi od imena jedne druge zanimljive povijesne osobe, Cezara.

Hrvatski kraljevi

Narodni vladari

414px-Kralj_Tomislav_HPDU

Tomislav, prvi hrvatski kralj. iz knjige "Povijest Hrvata"

Tomislav 925.-928. Papa Ivan X mu se obraća kao kralju (Tamisclao, regi Crouatorum), a na dva mjesta u tekstu zaključaka splitskog crkvenog sabora 925. godine Tomislav se spominje kao kralj Hrvata. Još kao knez je porazio Mađare te ujedinio panonsku i primorsku Hrvatsku u jedno državno tijelo. Vlada dalmatinskim gradovima, a u vazalnom odnosu drži Zahumlje te vrlo vjerojatno i Paganiju. Negdje na području Bosne ili oko Imotskog je godine 927. teško porazio Bugare cara Simeona, u to doba jedne od najsnažnijih vojski Europe. Nisu poznati nikakvi detalji oko njegove smrti.

Trpimir II 928.-935. Pretpostavlja se da je bio Tomislavov brat, no moguće je i da je bio njegov sin. Neki povjesničari smatraju da je samo njegovo postojanje vrlo upitno.

Jelena Slavna

Jelena Slavna, hrvatska kraljica (* ? -- † 8. listopada 976.), supruga kralja Mihajla Krešimira II, dobročiniteljica i zaštitnica siromašnih i nemoćnih

Krešimir 935.-945. Najstariji sin Trpimira II. Nema puno zapisa o njemu, jedino se zna da je za njegove vladavine hrvatsko kraljevstvo zadržalo svoju snagu i moć. Prema Hrvatskom ljetopisu njegov brat Petar je postao dukljanski vojvoda.

Miroslav 945.-949. Bio je stariji sin kralja Krešimira. Kad je Miroslav pokušao smanjiti prava banu Pribini, moćni ban podiže pobunu kojom je s prijestolja zbacio Miroslava. Sam Miroslav je ubijen, a na vlast dolazi Mihajlo Krešimir II.

Mihajlo Krešimir II 949.-969. Dobio i pridjevak Veliki, što potvrđuje isprava Petra Krešimira IV iz 1066/67. godine u kojoj se spominje kronika Mihajla Krešimira pod nazivom „Gesta Cresimiri maioris“. Nakon unutarnjih dinastijskih sukoba i gubitka dalmatinskih gradova otoka Brača, Hvara i Visa, Hrvatska uspješno obnavlja nekadašnju moć. Mihajlo Krešimir zauzima cijelu Bosnu, a o snazi na moru svjedoči i zapis o pobjedi hrvatske mornarice nad arapskim gusarima u bitki kod talijanskog poluotoka Monte Gargano godine 969.

spomenik Petru Krešimiru IV u Šibeniku

spomenik Petru Krešimiru IV u Šibeniku

Stjepan Držislav 969.-997. Saveznik Bizanta u ratu s bugarskim carem Samuilom. Bizant mu priznaje kraljevski naslov te mu šalje kraljevsko znakovlje: krunu, žezlo, plašt i zlatnu jabuku. Za Držislava se veže i legenda o nastanku hrvatskog grba. Naime, nakon što je pao u mletačko ropstvo, dužd Petar II Orseolo ga izaziva na šahovski dvoboj te mu obećava da će biti oslobođen ukoliko ga pobijedi u tri partije. Držislav ga je pobijedio, a dužd je održao riječ. U sjećanje na taj događaj Držislav je uzeo šahovsku ploču kao svoj grb i grb svoga naroda.

Svetoslav Suronja 997.-1000. Postaje kraljem nakon smrti svoga oca Držislava, ali se druga dva brata, Krešimir i Gojslav, ujedinjuju te uz pomoć Bugara svrgavaju Svetoslava, koji bježi u Veneciju.

Hrvatska za Petra Krešimira IV

Hrvatska za Petra Krešimira IV

Gojslav 1000.-1020. Vladao zajedno s bratom Krešimirom do svoje smrti.

Krešimir III 1000.-1030. U tijeku cijele vladavine, i zajedničke s bratom i samostalne, bezuspješno se trudi vratiti vlast nad dalmatinskim gradovima. Nakon propasti prvog bugarskog carstva 1018. godine zaključen je mir s Venecijom koja je zadržala dalmatinske gradove, a Krešimir i Gojslav postaju bizantski vazali.

pkr4

J. F. Mucke: "Petra Krešimira IV izabiru za kralja"

Stjepan 1030.-1058. Nakon nekoliko desetljeća turbulentnih odnosa za vrijeme njegove vladavine se obnavlja hrvatsko kraljevstvo. Godine 1040. osniva biskupiju u Kninu, a kninski biskup nosi i naslov „Hrvatski biskup“, a kao prvi biskup navodi se Marko.

Petar Krešimir IV 1058.-1074. Za njegove vladavine Hrvatska dosiže najveću teritorijalnu rasprostranjenost. Drži dalmatinske gradove, Posavsku Hrvatsku, Bosnu, a u vazalnom odnosu drži i Neretljane. Utemeljio grad Šibenik.

spomenik Dmitru Zvonimiru u Kninu

spomenik Dmitru Zvonimiru u Kninu

Slavac 1074.-1075. ili 1091.-1093. Nakon smrti Petra Krešimira uzurpirao je prijestolje i vladao južnim dijelom kraljevstva. No, prema nekim povjesničarima bio je pretendent na prijestolje nakon smrti Zvonimira i Stjepana II.

kzvon

"Krunidba kralja Zvonimira", slika nepoznatog autora iz 1611., čuva se u Vatikanu

Dmitar Zvonimir 1075.-1089. Prvi puta se spominje 1070. godine kao ban i suvladar Petra Krešimira IV. Njegova supruga bila je Jelena (Ilona) Lijepa, kći ugarskog kralja Bele i sestra Ladislava. Zvonimir je jedini ranosrednjovjekovni hrvatski kralj za kojeg se pouzdano zna kada je i gdje okrunjen. Nakon što je prisegnuo da će biti vjeran podanik papi Grguru VII, papin poslanik Gebizon ga je okrunio za kralja u Solinu, u crkvi Svetog Petra i Mojsija. Bilo je to u nedjelju 08. listopada 1075. ili 1076. godine. Prema legendi, ubijen je kad je zatražio od plemstva da krene u križarski rat. Iako ne postoji niti jedan dokaz za to da je doista ubijen, ta se teza ne može u potpunosti odbaciti kao nevjerojatna.

stjepan2

J. F. Mucke: "Smrt Stjepana II Držislavića"

Stjepan II 1089.-1091. Posljednji Trpimirović. Bio je prisiljen živjeti u samostanu, no nakon Zvonimirove smrti narod ga je doslovno izvukao iz samostana te svečano okrunio za kralja. Kad je stupio na prijestolje već je bio u poznim godinama, nije imao nasljednika, pa oružani sukob nakon njegove smrti nikoga nije iznenadio.

SmrtPetraSvacica_oton ivekovic

Oton Iveković: "Smrt kralja Petra Svačića"

Petar Svačić 1093.-1097. Posljednji kralj hrvatske krvi. Iako se Zvonimirova supruga Jelena Lijepa potrudila da na prijestolje postavi svoga brata Ladislava Svetog (László), dio plemstva i narod za kralja bira Petra. Stolovao je u Kninu. Nakon smrti Ladislava Svetog, na ugarski tron dolazi Koloman koji odmah kreće u vojni pohod na Hrvatsku. Godine 1097. došlo je do bitke na Gvozdu u kojoj je Petar poginuo.

Arpadovići

Poljubac_mira_Oton_Iveković

Oton Iveković: "Poljubac mira hrvatskih velmoža kralju Kolomanu 1102. godine"

Koloman (Kálmán) 1102.-1116. Prvi je hrvatsko-ugarski kralj. Nakon smrti Petra Svačića pozvao se na pravo na hrvatsko prijestolje na temelju rodbinske veze, s obzirom da je supruga Dmitra Zvonimira Jelena Lijepa bila njegova sestrična. Hrvatsko plemstvo bira ga za hrvatskog kralja te se on 1102. kruni hrvatsko-dalmatinskom krunom u Biogradu na moru. Iako su egzaktni dokazi za postojanje čuvene Pacta convente prilično manjkavi, sama činjenica da se ugarski kraljevi zasebno krune i hrvatskom krunom dokazuje da je nekakav ugovor s hrvatskim plemstvom ipak postojao. Stoga se u daljnjem razdoblju može slobodno govoriti o personalnoj uniji (unija koju povezuje lik kralja) Mađara i Hrvata.

Stjepan II (István) 1116.-1131. Kolomanov sin, imao je svega 15 godina kad je naslijedio krunu. Njegovu vladavinu obilježili su ratovi s Bizantincima i Mlečanima s promjenjivim uspjesima.

Bela II Slijepi (Vak Béla) 1131.-1141. Sin je Kolomanovog brata Almoša, a dao ga je oslijepiti upravo Koloman. Bela zbog svoje tjelesne mane nije imao veći utjecaj na vođenje državne politike, pa je upravljanje kraljevinom prepuštao drugima. Najveća mu je važnost što je uspio sačuvati dinastiju od izumiranja.

Gejza II (Géza) 1141.-1162. Najstariji sin Bele Slijepog. Potvrdio je Kolomanove privilegije Splitu i Trogiru, a uz to ih je znatno proširio nadajući se da će tako privući Zadar i dalmatinske otoke pod mletačkom vlašću.

Stjepan III (István) 1162. Vlast su mu pokušali preoteti stričevi Stjepan i Ladislav koji su tražili da se kruna naslijedi po načelu seniorata, s obzirom da je Stjepan III imao tek 15 godina. Uz pomoć bizantskog cara Manuela Komnena to im je i uspjelo, pa je mladi Stjepan pobjegao u Austriju.

Ladislav II (László) 1162.-1163. Srednji sin Gejze II, došao je na vlast svrgavanjem Stjepana III. Vladao je tek 6 mjeseci, a umro je iznenada, stoga postoje teorije da je možda i otrovan, no nema konkretnih dokaza za tako nešto.

bela III

Ugarska, Galicija, Hrvatska i Bosna za kralja Bele III

Stjepan IV (István) 1163.-1165. U tijeku dinastijskih borbi još jedan kratkoročni kralj. Zbacio ga je Stjepan III koji je nakon toga ponovno preuzeo vlast i vladao do svoje smrti 1172. godine.

Bela III (Béla) 1172.-1196. Sin Gejze II. Na vlast došao uz pomoć Bizanta. Prvi je uveo načelo primogeniture tj. da vlast ide najstarijem kraljevom sinu. Također, za njegove vladavine je počela i feudalizacija hrvatskog plemstva, pa počinju jačati obitelji Kačić i Babonić u Slavoniji, te knezovi Krčki, Cetinski i Krbavski. Ukinuo je i običaj da kraljev brat dobiva na upravu Hrvatsku kao herceg. To je titulu namijenio prijestolonasljedniku prije stupanja na vlast. Položaj hrvatskog hercega je još više istaknuo posebnost i autonomnost Hrvatske u sklopu zajedničke države.

Emerik (Imre) 1196.-1204. U Hrvatskoj je bio poznat i kao Mirko. Za njegove vladavine križari su razorili Zadar.

Ladislav III (László) 1204.-1205. Zadnjih godina vladavine njegovog oca Emerika zapravo je već samostalno vladao umjesto svog boležljivog oca. Umro je u Beču.

Andrija II (András) 1205.-1235. Vladavinu je obilježio sukob s plemstvom i velikašima zbog čega je bio prisiljen izdati privilegij 1222. godine. Krenuo je i u križarski pohod, no kako nije imao dovoljno novca za prijevoz, 1216. godine se odrekao prava na Zadar u korist Mletaka.

iv_bela

spomenik Beli IV na Trgu Heroja (Hősök tere) u Budimpešti

Bela IV (Béla) 1235.-1270. Možda i najznačajniji vladar dinastije Arpadovića. Nakon poraza kraljevske vojske od Mongola u bitki na rijeci Šajo bježi preko Austrije i Zagreba u Dalmaciju. Invaziju prekida smrt velikog mongolskog kana Ogotaja, pa se po prestanku ratnih zbivanja vraća u Ugarsku i dijeli ustupke stanovništvu i gradovima, između ostalih i Gradecu godine 1242. Slobodni kraljevski gradovi su izuzeti od vlasti velikaša. Izvršio je i reforme u upravi hrvatskih zemalja, pa je tako odredio da Hrvatskom vlada herceg kraljevskog roda kojemu pomažu dva bana, slavonski i hrvatsko-dalmatinski. Tako je Hrvatsku podijelio na dva upravna teritorija, Kraljevinu Hrvatsku i Dalmaciju te Kraljevinu Slavoniju, što će se održati sve do 16. stoljeća.

Stjepan V (István) 1270.-1272. Sin Bele IV, vladao je tek dvije godine, a umro je s nepune 33. Nakon iznenadne smrti, njegova supruga Elizabeta Kumanska je vladala kao regentica od 1272.- 1277. godine u ime svog tada 10-godišnjeg sina Ladislava.

Ladislav IV Kumanac (Kun László) 1272.-1290. Nadimak je dobio po svojoj majci Elizabeti koja je bila kumanska princeza udata za ugarskog kralja Stjepana V. Za njegove vladavine slavonski ban postaje Matija Čak koji je 1273. godine sazvao prvi poznati slavonski sabor (Congregatio generalis regni Sclavoniae) na kojem se raspravljalo o porezima, sudstvu i vojnim obvezama. Ladislav je pak umro u 28. godini bez potomaka. Prije kraja života sukobio se sa papom koji je razmišljao da protiv njega povede križarski rat. No, ubijen je iz nejasnih razloga od strane trojice Kumana.

Andrija III Mlečanin (Velencei András) 1290.-1301. Posljednji muški izdanak dinastije Arpadovića. Kako je njegov otac bio nepriznati sin Andrije II, položaj su mu dovodili u pitanje razni pretendenti na ugarsko prijestolje. Da bi smirio situaciju u Hrvatskoj koja je stala uz Anžuvince i želeći pridobiti na svoju stranu moćne knezove, predao je bribirskim knezovima cijelu Hrvatsku od Gvozda do Neretve s nasljednim pravom. No, kako Andrija nije imao muških potomaka, namjeravao je nasljednikom proglasiti svog ujaka Albertina Morosinija. Kada se za to doznalo, izbila je pobuna koja je još više ojačala pristaše Anžuvinca Karla Roberta, a koji uz pomoć knezova bribirskih dolazi u Hrvatsku. Andrija je umro u tijeku priprema za rat.

Anžuvinci

Karlo Robert 1301.-1342. Puno priznanje vlasti stekao tek 1309. nakon što je potukao sve ostale pretendente. U Hrvatskoj je imao dosta problema s uspostavom vlasti, što koriste Mlečani i zauzimaju Trogir, Šibenik, Split i Nin. Učvrstio je kraljev apsolutizam prije svega na osnovi dodjele plemstva lojalnima. Osnova toga sustava bila je davanje položaja baruna (zapravo guvernera) vjernim osobama koje bi nakon nekoliko godina bile zamijenjene, prije nego što steknu poslušnu političku bazu na dodijeljenim područjima. Na tim pozicijama oni bi kontrolirali minimalno 10 utvrđenih dvoraca, dok ih u isto vrijeme niti najmoćniji plemić nije mogao imati više od 7. To je stvorilo situaciju u kojoj se svaka osoba borila da dobije ovu vremenski ograničenu čast. Uspješno je reorganizirao način financiranja vojske, te je stoga za njegove vladavine država postala europska vojna velesila. Godine 1339. nastaje i sporazum o personalnoj uniji Hrvatske i Ugarske s Poljskom, što će konačno i biti realizirano 1370. godine.

Ludovik I Veliki

Ludovik Veliki

Ludovik Veliki 1342.-1382. Jedan od najvećih vladara svoga vremena. Porazio je Mlečane u Dalmaciji što je potvrđeno 1358. godine tzv. Zadarskim mirom, čime su dalmatinski gradovi došli pod kraljevsku vlast te vlast hrvatskih banova. Nedugo nakon toga Višegradskim ugovorom je stvorena i Dubrovačka republika. U Pečuhu je 1367. godine otvorio sveučilište kao prvo visoko učilište na području Ugarske.

Marija 1382.-1385. Nakon smrti Ludovika Velikog, ponovno započinju dinastičke borbe. Naime, Ludovik nije imao sina nego dvije kćeri, Mariju i Hedvigu. Marija se 1385. godine udala za Žigmunda Luksemburškog koji je tako postao hrvatsko-ugarski kralj.

Karlo II Drački (1385.-1386.) Nakon Marijine udaje za Žigmunda, dio plemstva izabire Karla Dračkog za protukralja. Okrunjen je 31. prosinca 1385. godine, a već je 07. veljače sljedeće godine ubijen. Smatralo se da je ubojstvo naručila Elizabeta Kotromanić, supruga pokojnog Ludovika Velikog i majka Marije i Hedvige, pa su ju pristaše Karla Dračkog zarobili i na kraju pogubili.

Ladislav Napuljski 1403.-1409. Sin Karla Dračkog. Borio se za prijestolje sa Žigmundom Luksemburškim, no kad je uvidio da ne može pobijediti, godine 1409. prodaje Veneciji svoja dinastička prava u Dalmaciji za 100 tisuća dukata.

Razne dinastije

Oton Iveković: "Krvavi sabor u Križevcima 1397." - detalj - crkva Sv. Križa u Križevcima

Žigmund Luksemburški 1387.-1437. Izdvojio se kao pobjednik dinastičkih borbi. Bio je oženjen za Mariju, kći Ludovika Velikog, i na temelju toga polagao pravo na ugarsko i hrvatsko prijestolje. Dva puta je rušen s prijestolja i jednom je bio zatočen, no svaki puta je uspješno izlazio na kraj sa svojim protivnicima. Nakon Marijine sumnjive smrti, oženio se s Barbarom Celjskom, čuvenom Crnom kraljicom. Moguće je da je Žigmund svoje prste imao i u smrti Tvrtka, bosanskog kralja, koji je bio bratić Marije i Barbare. Također, za njegove vladavine se, 27. veljače 1397. godine, dogodio i čuveni Krvavi sabor križevački kada su ubijeni hrvatski ban Stjepan II Lacković i njegovi pristaše.

Albert Habsburški 1437.-1439 Oženjen za Elizabetu Češku, kći kralja Žigmunda. Prvi Habsburgovac na ugarsko-hrvatskom tronu. Dobio je i pridjevak Velikodušni iako je dobro poznato da je prije dolaska na prijestolje sudjelovao u progonima Židova diljem Austrije.

Elizabeta Luksemburška 1439.-1440. Supruga Alberta Habsburškog. Vladala je Ugarskom i Hrvatskom do izbora novog kralja, dok je u Austriji bila regentica u ime djeteta kojeg je nosila.

Vladislav Jagelović 1440.-1444. Nije se snašao na prijestolju. Poginuo je u bitki kod Varne u sukobu s janjičarima koji su štitili sultana, i to nedugo nakon što je proslavio dvadeseti rođendan.

Matijaš Korvin

Matijaš Korvin

Ladislav V Posmrtni 1444.-1457. Još jedan Habsburgovac, bio je sin Alberta, rođen nakon njegove smrti. Izabran za kralja tek nakon Vladislavove smrti, a vladavinu su mu obilježili sukobi Habsburgovaca s Hunjadima. Stoljećima se smatralo da su ga otrovali politički suparnici, no znanstvenom analizom kostura u 20. stoljeću utvrđeno je da je umro od leukemije.

Matijaš Korvin 1458.-1490. Dobri kralj Matijaš iz obitelji Hunjadi. U narodu je još dugo ostala uzrečica "Pokle dobri kralj Matijaš spi, nikakve pravice ni!" Iako je uspio ostvariti apsolutnu monarhiju bio je omiljen u narodu te se istaknuo kao zaštitnik umjetnosti, a dvor mu je bio okupljalište humanista od kojih su najpoznatiji Ivan Vitez od Sredne i Ivan Česmički (Janus Pannonius). Nakon pada Bosne uspio je vratiti Jajce, uspješno organizira Jajačku i Srebreničku banovinu otežavajući tako Osmanlijama osvajanje hrvatskih zemalja.

Than_Mór_Mohácsi_csata

Mór Than: "Mohačka bitka" (Mohácsi csata)

Vladislav II Jagelović 1490.-1516. Kako kralj Matijaš nije imao zakonitih muških potomaka, naslijedio ga je Vladislav. Njegov dolazak na hrvatsko prijestolje izazvao je veliku kontroverzu. Naime, ugarsko plemstvo je Vladislava izabralo za svog kralja te su istovremeno za sebe dobili razne financijske povlastice koje su znatno oslabile kraljevu vlast. Vladislav je to pokušao nadoknaditi u Hrvatskoj degradirajući je iz statusa kraljevine u onaj pokrajine. Po tadašnjem sistemu svi hrvatsko-ugarski kraljevi bi bili okrunjeni u Ugarskoj, a potom bi ispravu o dolasku na vlast poslali u Sabor koji bi je potvrdio nakon čega bi on postao i hrvatski kralj. Ovaj put Sabor je odbio prihvatiti novoga kralja jer se u ispravi Hrvatska spominjala kao ugarska pokrajina. Nakon dvije godine krize i pregovora Vladislav je ipak prihvatio uvjete Hrvatskog sabora.

Ludovik_II_Jagelovic_posljednji kralj Hrvatsko-ugarske države

Ludovik II Jagelović, posljednji kralj Hrvatsko-ugarske države

Ludovik II Jagelović 1516.-1526. Bio je Vladislavov sin, a na prijestolje dolazi kao 10-godišnjak. Jedan od njegovih odgojitelja bio je i kardinal Tomo Bakač. Kako bi učvrstio svoju poziciju u odnosu na nadiruće Turke, oženio se za Mariju Austrijsku Habsburg, a njegova sestra Ana se udala za austrijskog nadvojvodu Ferdinanda. Ludovik je poginuo u loše vođenoj Mohačkoj bitki utopivši se u potoku prilikom bijega.

Ivan Zapolja 1527.-1540. Erdeljski vojvoda koji je postao osmanski vazal. Velikovaradinskim mirom iz 1538. godine Ferdinand mu je priznao vlast u dijelu Ugarske, no nakon smrti Ivan je trebao prepustiti vlast Ferdinandu. Pred smrt je ignorirao dogovor i nasljedno pravo prenio na svog sina Ivana Sigismunda koji je kao turski vazal zadržao vlast u Erdelju.

Habsburgovci

Ferdinand Habsburški

Ferdinand Habsburški

cetin

D. Weingartner: "Sabor u Cetinu 1527."

Ferdinand 1527.-1564. Izabran je za hrvatskog kralja na saboru u Cetingradu, a hrvatsko plemstvo tom prilikom izdaje Cetingradsku povelju, jednu od najvažnijih isprava hrvatske državne povijesti. Poveljom je iskazano vjekovno hrvatsko državotvorno pravo samostalnog i neovisnog odlučivanja o svim temeljnim državnim pitanjima, pa tako i o slobodnom biranju vladara bez obzira na odluke državnih tijela Kraljevine Ugarske. Isprava je ovjerena sa sedam pečata, hrvatskim državnim pečatom i šest pečata najuvaženijih hrvatskih velikaša tog vremena, a to su: Andrija Tuškanić, biskup kninski; knez Ivan Karlović Krbavski, hrvatski ban 1521.-1524. i 1527.-1531.; knez Nikola III Zrinski; knez Juraj III Frankopan Slunjski, tadašnji vlasnik Cetingrada; knez Vuk Frankopan Tržački (Brinjski) i knez Stjepan Babonić Blagajski. Ferdinand je pak sve zemlje koje je stekao ujedinio u novu državu, Habsburšku monarhiju. Glavna obilježja njegove vladavine su uvođenje kvalitetne središnje uprave i vođenje obrambenih ratova protiv Turaka.

nsz3

J. F. Mucke: "Nikola Šubić Zrinski na sigetskoj kuli"

Maksimilijan II 1564.-1576. Vodi vrlo mlaku politiku prema Turcima zbog čega je Hrvatska gotovo potpuno okupirana. Da su se „ostaci ostataka“ uopće održali zasluga je sposobnih banova Petra Erdödyja, Franje Frankopana Slunjskog i Jurja Draškovića. Za vrijeme Maksimilijanove vladavine dogodila se sigetska bitka 1566. godine i seljačka buna u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1573. godine.

Iveković_juriš NŠZ iz Sigeta

Oton Iveković: "Juriš Nikole Šubića Zrinskog iz Sigeta 1566."

Rudolf II 1576.-1608. Za njega se uobičajeno smatra da je patio od neke duševne bolesti. No, bio je vrlo obrazovan, govorio je njemački, latinski, španjolski, talijanski i češki, zanimao se za latinsku poeziju i rimsku povijest, matematiku, astronomiju, astrologiju i alkemiju. Preselio je dvor iz Beča u Prag, gdje je ugostio i najpoznatije astronome toga vremena Johannesa Keplera i Tychu Brachea. Za njegove vladavine odigrala se i bitka kod Siska.

Matija II 1608.-1619. Bio je Rudolfov brat te ga je često mijenjao kao namjesnik. Vladavine oba brata obilježili su prvi sukobi katolika i protestanata, a za Matijine vladavine dolazi i do početka Tridesetogodišnjeg rata. Za Matiju je vezana i jedna zanimljivost, naime na području gdje se danas nalazi dvorac Schönbrunn otkrio je zdenac te uzviknuo: „Ei, weich' schöner Brunn!“ (O kakav lijepi zdenac), te je tako nesvjesno dao ime kasnije sagrađenom dvorcu.

Ferdinand II 1619.-1637. Njegova žestoka prokatolička politika dovodi do potpunog razbuktavanja Tridesetogodišnjeg rata. Godine 1630. donosi Vlaške statute (Statuta Valachorum) unatoč odluci i protivljenju Hrvatskog Sabora. Prema navedenom zakonu, Vlasi naseljeni u Križevačkoj, Koprivničkoj i Ivanićkoj kapetaniji zadržavaju sve povlastice koje su imali u Osmanskom carstvu.

Ferdinand III 1637.-1657. U tijeku njegove vladavine je Westfalskim mirom iz 1648. okončan Tridesetogodišnji rat. Bio je veliki zaljubljenik u glazbu, pokrovitelj mnogih glazbenika te i sam skladatelj.

grob Zrinski Frankopan katedrala

grob Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u zagrebačkoj katedrali

Leopold 1657.-1705. Hrvatskom saboru je ukinuo pravo da bira kralja, ali je priznao studij teologije i filozofije osnovan u Zagrebu 1669. godine. Uz to, posebno će ostati upamćen u zemljama krune sv. Stjepana, Hrvatskoj i Ugarskoj, po suzbijanju Zrinsko-Frankopanske urote, nakon čega je u potpunosti uništio obitelji Zrinskih i Frankopana. Nakon poraza pod Bečom 1683. godine, Turci su pristali na mir koji je dogovoren u Srijemskim Karlovcima.

Josip 1705.-1711. Za njegove vladavine Ugarska je zahvaćena pobunom Franje II Rakoczyja čije su pristaše proglasile da su Habsburzi lišeni prava na ugarsku krunu. Ipak su uskoro pokrenuti pregovori, no Josip je umro prije njihovog završetka.

HR-DAZD-383 Kartografska zbirka, Zemljopisna karta Kraljevine Dalmacije i susjednih zemalja iz 1730. godine

karta Kraljevina Hrvatske i Dalmacije iz 1730. godine

Karlo III 1711.-1740. Kao car Svetog Rimskog Carstva bio je poznat kao Karlo VI. Uvidjevši da će umrijeti bez muških potomaka omogućio je svojoj kćeri Mariji Tereziji da ga naslijedi u habsburškim nasljednim zemljama. Dana 18. ožujka 1719. godine proglasio je Rijeku slobodnom lukom.

Marija Terezija 1740.-1780. Prva i jedina žena koja je vladala Habsburškom monarhijom. Udala se za lorenskog vojvodu Franju Stjepana, pa je dinastija njihovih potomaka poznata pod nazivom Habsburg-Lothringen te postoji još i danas. U vrijeme njene vladavine Hrvatska je podijeljena na županije i okružja. Na čelu županija se nalazio župan (supremus comes), a niže i srednje plemstvo se okupljalo na županijskim skupštinama. Obnovila je i Virovitičku, Srijemsku i Požešku županiju, a osnovala je i Severinsku županiju sa središtem u Mrkoplju. Uvodi i Hrvatsko kraljevsko vijeće (Consilium regium Croaticum) koje je postojalo od 1767. do 1779. godine., a središte mu je bilo u Varaždinu sve do velikog požara 1776., nakon čega se seli u Zagreb. Ukinula je vijeće 1779. godine te je sve njegove ovlasti prenijela na Ugarsko namjesničko vijeće. Tako je Hrvatska prvi puta u povijesti postala podložna ugarskim državnim tijelima.

Habsburg-Lotaringovci

Josip II 1780.-1790. Prosvijećeni apsolutist i neuspješni reformator, veliki mecena umjetnosti. Aktivno je radio na germanizaciji nenjemačkih naroda, a želio je stvoriti i jedan narod za cijelu svoju državu. Zbog toga se nikad nije okrunio krunom sv. Stjepana, te je zato i razumljivo da su takvi potezi probudili mađarski nacionalizam. Donio je i Patent o vjerskoj toleranciji kojim po prvi puta omogućuje istinske vjerske slobode. Godine 1781. donosi i Patent o ukidanju kmetstva za cijeli austrijski dio Monarhije.

Leopold II 1790.-1792. Povukao gotovo sve reforme svoga prethodnika, ostavivši na snazi samo Patente o ukidanju kmetstva i vjerskoj toleranciji. Nije reagirao na francusku revoluciju zbog čega je smatran liberalnim vladarom.

Franjo II 1792.-1835. Posljednji car Svetog Rimskog Carstva, pa je nakon proglašenja Austrijskog carstva poznat kao Franjo I. Upliće se u francuske revolucionarne ratove, no na posljetku gubi rat protiv Napoleona u sjevernoj Italiji. Gubi i bitke kod Austerlitza i kod Wagrama. Nakon Napoleonova poraza vraća sva područja Ilirskih provincija zajedno s Dubrovačkom republikom. Za ministra vanjskih poslova postavlja Klemensa Metternicha koji će izgraditi čvrsti apsolutistički sustav utemeljen na gušenju nacionalnih pokreta prije svega u slavenskim zemljama.

Ferdinand V 1835.-1848. Patio je od epilepsije te se za njega uobičajeno smatralo da je malouman, no svejedno je dobio nadimak „Dobri“. Kako je za njegove vladavine buknula revolucija 1848. godine, princ Felix von Schwarzenberg tadašnji austrijski premijer, uspio ga je nagovoriti da abdicira u korist svog nećaka Franje Josipa.

01 Franjo Josip I. Habsburški, hrvatski kralj

Franjo Josip I. Habsburški

Franjo Josip 1848.-1916. Vladao je gotovo 68 godina, najdulje od svih vladara u hrvatskoj povijesti. Vladavinu mu je obilježilo nesnalaženje u političkom razvoju države i vanjske politike, gdje je često balansirajući činio nepovratne pogreške. Ipak, u narodu je zapamćen kao omiljeni vladar u čije vrijeme vlada stabilnost, red i zakon. Za vrijeme njegove vladavine K.u.K. monarhija doživljava nagli gospodarski, kulturni i društveni uspon. Zbog nepoštivanja hrvatskog krunidbenog zakona i tradicije, Sabor je odbio poslati izaslanstvo na njegovu krunidbu u Budimpešti 6. lipnja 1867. godine uz opravdanje da je kraljevsku prisegu položio saboru i Kr. Hrvatskoj, Dalmaciji i Slavoniji 1848. godine kada ga je isti priznao za hrvatskog kralja. Život mu je bio pun tragedija (ubijeni su mu supruga, brat i nasljednik, a sin mu je počinio samoubojstvo pod nerazjašnjenim okolnostima) te je na kraju umro razočaran i nesretan u tijeku Prvog svjetskog rata.

Karlo_posljednji austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj

Karlo, posljednji austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj

Blaženi Karlo I (IV) 1916.-1918. Posljednji habsburški hrvatski kralj po Zvonimirovom nasljednom pravu, jedini hrvatski kralj blaženik Katoličke crkve. Postaje prijestolonasljednik nakon atentata na  Franju Ferdinanda 1914. godine, a stupa na prijestolje po smrti kralja Franje Josipa I. 1916. godine. U svojoj kratkoj vladavini u nekoliko navrata je pokušao reformirati K.u.K. monarhiju i zaustaviti svjetski rat. Prvi veliki odmak od dotadašnje tradicije je izdavanje zasebne krunske prisege Kr. Hrvatskoj, Dalmaciji i Slavoniji za vrijeme krunidbe za Ugarsko-Hrvatskog kralja 28. prosinca 1916. godine u Budimpešti. U zavjernici priznaje jedinstvo Hrvatske, Dalmacije, Slavonije i Rijeke. Uz mnoge pokušaje reforme K.u.K. monarhije u federativni ili trijalistički ustroj najznačajniji je manifest o slobodi naroda 16. listopada 1918. godine. Nakon odbijanja manifesta od strane Narodnog vijeća, pravaški zastupnici uspijevaju dobiti novi manifest o stvaranju zasebne jedinice pod nazivom Zemalja krune Zvonimirove, pod uvjetom da Ugarska strana potpiše isti. Slijedećeg dana ugarski ministar-predsjednik grof István Tisza, predsjednik Ugarskog sabora Aleksandar Wekerle i vijeće ministara Ugarske potpisuju manifest čime je Hrvatska odvojena od zemalja krune Stjepanove. Priznat je za hrvatskog kralja od strane sabora 30. prosinca 1916. godine.

 Razdoblje od raspada Austro-Ugarske

04 Otto Habsburški, hrvatski kraljević

Otto von Habsburg u društvu Franje Tuđmana, prvog predsjednika RH

Otto Habsburški r. 1912. - u. 2011. Hrvatski kraljević, smrću svog oca blaženog kralja Karla I.(IV.) 1922 .godine, prema automatizmu, postaje nasljednim kraljem Austrijske carevine, Ugarske, Češke i Hrvatske kraljevine. Nestankom tih kraljevina (izuzetak Ugarske) prestaje svaka mogućnost da ga se postavi na prijestolje. Za svog života zalagao se za osamostaljenje i priznanje Hrvatske koja je tada bila dio Jugoslavije. Izuzetno doprinosi hrvatskom osamostaljenju te je stoga odlikovan najvišim državnim odlikovanjima RH. Nositelj je hrvatskog državljanstva, a uvijek je naglašavao da se uz Austrijanca i Mađara, osjećao i Hrvatom po nacionalnosti. Njegov je sin Karlo II. od 2007. godine poglavar kuće Habsburg, dok je unuk Ferdinand Zvonimir kršten u Zagrebačkoj katedrali od strane kardinala Kuharića 1997. godine. U Hrvatskoj je obitelj Habsburg-Lotharingen detronizirana 1941. godine (potvrđeno od Sabora 1942.), a niti ga je Hrvatski Sabor ikada  potvrdio za hrvatskog kralja.

Petar Karađorđević r. 1844. - u. 1921. Postaje kraljem Srbije nakon stravičnog regicida obitelji Obrenović 1903. godine. Nosi naslov kralja Srbije sve do 1918. godine kada raspadom K.u.K. monarhije i ulaskom Države SHS u zajedništvo sa Srbijom i Crnom Gorom 1. prosinca 1918. godine postaje kraljem Srba, Hrvata i Slovenaca (naslov prema imenu Kr. SHS). Hrvatski Sabor nikada nije potvrdio ulazak Hrvatske (tj. SHS) u zajedništvo sa Srbijom i Crnom Gorom te nikada nije potvrdio Karađorđeviće za Hrvatske kraljeve, te je stoga jasno da Hrvatski Sabor niti Petra Karađorđevića nikada nije potvrdio za Hrvatskog kralja.

06 Aleksandar Karađorđević, kralj Kr. SHS-Jugoslavije

Aleksandar Karađorđević

Aleksandar Karađorđević 1921.-1934. Regent Kr. Srbije i Kr. SHS smrću svog oca 16. kolovoza 1921. godine postaje kraljem Kr. SHS/Jugoslavije. Za vrijeme svoje vladavine uvodi apsolutizam, vlast terora, mijenja naziv države u Kraljevina Jugoslavija. Zapamćen po nastojanju stvaranja jugoslavenskog nacionalnog osjećaja podupire, proganja nacionalne pokrete te nakon atentata u beogradskoj skupštini 1928. godine uvodi osobnu diktaturu, a od 1931. i oktroirani ustav, što dovodi do nekoliko pokušaja atentata na njega. Posljednji i uspješni atentat organiziraju makedonski i hrvatski radikalni nacionalisti unutar VMRO-a i UHRO-a u Marseilleu 9. listopada 1934 .godine. Hrvatski Sabor Aleksandra Karađorđevića nikada nije potvrdio za Hrvatskog kralja.

07  Petar II. Karađorđević, kralj Kr. Jugoslavije

Petar II. Karađorđević, posljednji kralj Jugoslavije

Petar II Karađorđević r. 1923. - u. 1970. Proglašen kraljem Kraljevine Jugoslavije nakon smrti svoga oca Aleksandra, a kako je bio maloljetan u njegovo ime kao regent vlada knez Pavle Karađorđević do 27. travnja 1941. godine. Za vrijeme njegove vladavine i regentstva Pavla Jugoslavija se zbližava sa zemljama Osovinskog sporazuma. U to vrijeme u pregovorima Mačeka i Cvetkovića Hrvati dobivaju autonomiju unutar jugoslavenske banovine Hrvatske, a unatoč nastojanjima Hrvatski Sabor nije ponovno otvoren. Nakon puča i okupacije Jugoslavije 1941. godine bježi u London preko Atene, Kaira i Palestine. Jačanjem partizanskog pokreta i dolaskom na vlast istog krajem drugog svjetskog rata zbačen je s vlasti 29. studenoga 1945. godine nakon što je referendumom ukinuta monarhija u Jugoslaviji. Njegov sin Aleksandar II. poglavar je kuće Karađorđević, te se odrekao naslova kraljevića Jugoslavije. Hrvatski Sabor Petra II. nikada nije potvrdio za Hrvatskog kralja.

03 Aimone Tomislav II. Savojski, hrvatski kralj

Aimone Tomislav II. Savojski

Aimone Tomislav II Savojski 1941.-1943. Posljednji od Sabora priznati hrvatski kralj. Raspadom Kr. Jugoslavije i stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine, Hrvatska je preustrojena u kraljevinu prema tri zakona o kruni Zvonimirovoj od 15. svibnja 1941. godine. Zamisao da član obitelji Savoja stupi na hrvatsko prijestolje postojala je i ranije, u pregovorima emigracije s Ugarskom i Italijom o stvaranju zajedničkih personalnih unija. Za vrijeme pregovora i potpisivanja Rimskih ugovora 18. svibnja 1941. godine, hrvatsko izaslanstvo traži designaciju zasebnog pripadnika obitelji Savoja za razliku od predloženog stupanja u personalnu uniju sa Italijom pod kraljem Viktorom Emanuelom III. Isti dan Aimone Tomislav II proglašen je za hrvatskog kralja, te su mu predana kraljevska obilježja (hrvatska kruna, žezlo, mač, jabuka, barjak, itd.) pod uvjetima da mora biti priznat od Sabora, da vojska (domobranstvo) mora biti zasebno od ustaškog pokreta i da se mora stvoriti zasebni kraljevski stol. Za vrijeme svoje vladavine posjetio je nekoliko puta Hrvatsku (Zagreb, Zadar i Šibenik.), zbog zalaganja za povratak Dalmacije u sastav Hrvatske već 1942. godine je uklonjen iz javnog života Italije, te se pritiskom na ustaški pokret (na dio koji je naklonjen talijanskoj politici) odgađa se dogovorena krunidba 1942. godine na duvanjskom polju. Za svoje kratke vladavine u Firenci je osnovan kraljevski stol, dodijelio je pedesetak plemićkih naslova, potvrdio plemićke naslove stotinjak hrvatskih obitelji, a poznato je i da je njegov pobočnik bio hrvatski plemić Grof Julije Česnegić Milvanski. Kapitulacijom Italije, potpisuje abdikaciju 12. listopada 1943. godine. Priznat je od hrvatskog Sabora za kralja 1942. potvrdom ranijih odluka iz 1941. godine, a RH se ne smatra pravnom slijednicom NDH.

Amedeo Zvonimir II Savojski

Amedeo Zvonimir II Savojski

Amedeo Zvonimir II Savojski r. 1943. Jedini je živući hrvatski kraljević. Abdikacijom svog oca Aimonea Tomislava II. kao hrvatskog kralja 1943. godine, hrvatski plemići ga proglašavaju novim hrvatskim kraljem. Nikada nije stupio na prijestolje, provodi ratne godine u njemačkim sabirnim logorima u Austriji. U kasnijim godinama neuspješno pretendira na za poglavara kuće Savoja. Pri čemu se odrekao prava na naslov kralja Hrvatske. Njegov sin Aimone 2006.g. postaje poglavarom kuće Savoj-Aosta. Hrvatski Sabor Amedea Zvonimira II nikada nije potvrdio za Hrvatskog kralja.

daka

Josip I Daka

József Daka Arpadović r. 1919. Porijeklom potomak srednjovjekovne ugarsko-hrvatske kraljevske obitelji Arpadovića. Za vrijeme Kr. Ugarske (1920.-1944.), regent Miklós Horthy proglašava ga, a kardinal Jusztinián Seredi kruni krunom svetog Stjepana za kralja 16. lipnja 1944. godine. Zbog približavanja Sovjeta nikada nije obnašao kraljevsku dužnost, a 2011. ugarsko i slovačko plemstvo ga potvrđuje za kralja. Prema pravilu nasljedstva krune Stjepanove i zemalja krune Stjepanove pretendira na hrvatsko prijestolje, no kraljevskim manifestom i potpisivanjem ugovora od strane Kr. Ugarske i Hrvatske 16. listopada 1918., 22./23. listopada 1918., 29. listopada 1918., 04. lipnja 1920., 16. prosinca 1941. godine itd., ugarska strana priznala je samostalnost i jedinstvenost Zemalja krune Zvonimirove. Hrvatski Sabor Józsefa Daku nikada nije potvrdio za hrvatskog kralja.

 

 


Post date: 2014-05-23 22:06:23
Post date GMT: 2014-05-23 22:06:23
Post modified date: 2015-12-14 21:04:38
Post modified date GMT: 2015-12-14 21:04:38

Powered by [ Universal Post Manager ] plugin. MS Word saving format developed by gVectors Team www.gVectors.com